Tomizzin poučak
Danas je posve jasno da je Fulvio Tomizza bezvremenski pisac. Točnije, njegova djela su bezvremenska, a njega nema već neko vrijeme među živima. To njegova djela ne sprječava da danas budu aktualna.
Odmah da se posramim - ponižavajuće priznajem da sam pročitao samo njegov “Bolji život”, i da sam krenuo čitati “Materadu” - koju sam inače poklonio dragom prijatelju za rođendan. Nisam je dovršio. Nije Tomizza kriv, ja sam kriv. Da stvar bude bolja, ta knjiga sa posvetom koju sam poklonio prijatelju je još uvijek kod mene. Da, da, on ju je uspio pročitati, nisam baš takvo đubre.
Sad se već sigurno pitate zašto ja uopće pišem nešto o Tomizzi, donosim nekakav svoj sud o vrijednosti njegovih djela, trujem vaša čula, a da sam pritom pročitao samo jedno njegovo djelo?
Smatram da je “Bolji život” jedan odličan literarni pothvat. Netko tko napiše tako nešto, jednostavno mora biti dobar pisac, ali prije svega velik čovjek. Bezvremenost tema i trnci koji vas prolaze - dok se likovi ispovijedaju pred vama i polako ulaze u vas, svakome će biti dovoljni da shvate njegovu veličinu i značaj. Nije kod Tomizze sve sjajno i bajno, osobno nisam ljubitelj dugih, gustih rečenica kakve su mu se znale zalomiti, ali to je stvar ukusa.
Ne pišem ovo kao reviziju njegova opusa, niti kritiku njegovog “Boljeg života”. Budimo realni, nisam kompetentan za ijedno. Ali sposoban sam u sebi osjetiti njegove likove i njihova stanja. To mi je sasvim dovoljno da se, na spomen bilo kakvog sukoba koji se temelji na isključivosti, prisjetim Tomizze.
Kako Milan Rakovac piše u uvodniku “Boljeg života”:
Fulvio Tomizza vidi te greške, od kojih je najljuća, i tim žešća jer ju je činila visoka, ukorijenjena kultura, greška neprepoznavanje druge kulture, i nikako potaknut samo onom da krv nije voda, vidi i oblikuje vlastiti kulturni program, ponajprije, intelektualnog prelijevanja i uzajamnog ispreplitanja na Jadranu, uključivši svijest o “osuđenosti” susjeda da žive zajedno, program što zadržava dignitet visoke kulturne osobnosti, jer ne traži tupost zaborava nego plemenitost oprosta kao osnove za skupnost. *
Iako je društveni kontekst koji je utjecao na Tomizzu drugačiji od današnjeg, njegove poruke su univerzalne, bez obzira na prostor i vrijeme.
Prekjučer Mađari, Austrijanci, Talijani, jučer Srbi… danas iskrenje sa Slovencima…
Ne želim populistički i ishitreno zanemariti složenost i kontekst povijesnih sukoba vođenih na ovim prostorima, ali jednostavno se ne mogu oteti dojmu da svaki od tih sukoba u sebi nosi isključivost. Bilo da je ta isključivost nastala prije, za vrijeme ili nakon sukoba. Korijeni te isključivosti su na prvi pogled benigni i sasvim beznačajni.
Ovdje kao motiv uzimam reagiranje pojedinaca na slovensko blokiranje hrvatskih pristupnih pregovora s EU, ali to je mogao biti bilo koji drugi motiv od početka sukoba na ovamo. Ovdje ne mislim na bojkot slovenskih proizvoda, već na govor mržnje prema Slovencima i vice versa. Govor mržnje, koji je lajtmotiv čitavog ovog sukoba - provlači se od devedesetih na ovamo. Zadnjih desetak godina mnogo više, jer je prije toga retorika mržnje bila usmjerena prema drugim susjedima.
Vratimo li se na korijene isključivosti, vicevi o Slovencima su jedan takav korijen. Na prvu su vrlo zabavni i često dodaju začin tmurnoj političkoj svakodnevici. Većini je to zabavno, nema ništa protiv Slovenaca, vicevi su im super i podržavaju ih. Širenjem tih viceva dolazi do izvjesne društvene, podsvjesne polarizacije. Ismijavanje i omalovažavanje postaju dio “pulp” kulture.
Do trenutka kada nastupa “oživljavanje” sukoba, ti korijeni su još uvijek benigni i nevini. U periodu kada lonac počinje kuhati, sav onaj nagomilani humor temeljen na ismijavanju prerasta u maligni tumor. Taj postupak transformacije nije nagao, on je spor i postupan, ali redovito hranjen kolačićima ismijavanja i omalovažavanja. Ti vicevi tada postaju svojevrstan alibi za ksenofobiju - nešto što je oduvijek bilo i što je normalno.
Kada sam bio u posjetu Auschwitzu, imao sam sreću da nam je vodič bio jedan izniman čovjek humanističkog svjetonazora. Zračeći pozitivnom energijom i ljubavlju prema svom pozivu, vodio nas je najcrnjim tunelom ljudske povijesti. U jednom trenutku, bolno iskren, rekao je:
“Auschwitz, bez obzira što se dogodio pred više od pola stoljeća, aktualan je i danas. Sve one pojave koje su dovele do Auschwitza, možete pronaći i danas. Pritom se ne trebate mnogo mučiti - dovoljno je da upalite televizor.”
Kada čekajući na graničnom prijelazu ulaz u Sloveniju, uhvatite sebe kako suvozaču govorite:
“Jebem ti ZLOvence!!! Kada će se više napraviti taj most preko ZLOvenije, da me više ne drkaju.”
Znajte da vas je kamera upravo snimila.
Imate dvije opcije, ili pročitati Tomizzu ili upaliti televizor.
*Izvor citata: Fulvio Tomizza, “Bolji život”, Istra kroz stoljeća, 1980., str. 13