Refleksije Gaze u filmu "Waltz with Bashir" (2008)
U jeku trenutnog masakra koji traje u Gazi i Hrvatskog glasanja protiv rezolucije “Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obveza” koju je predložio Jordan, a kojom se traži prekid napada Izraela na Pojas Gaze radi dopreme humanitarne pomoći - želim podsjetiti na film “Waltz with Bashir”.
Hrvatska je, uz 13 drugih država, bila protiv rezolucije. Četrdeset pet država se suzdržalo i 120 je bilo za jordanski prijedlog. Ovo već govori dovoljno za sebe na koju stranu povijesti se Hrvatska svrstala. Na stranu na kojoj ja ne želim biti.
Ali podsjetimo se filma “Waltz With Bashir”, vrhunskog remek-djela - koji govori o pokušaju nošenja izraelskog rezervista sa posljedicama sudjelovanja u masakru u Sabri i Šatili - ratnom zločinu koji nije učinila Izraelska vojska tokom Libanonskog građanskog rata, ali je okruženjem Sabre i Šatile i svojom logističkom potporom omogućila libanonskim Kršćanskim Falangistima da u dva dana ubiju između 460 i 3500 civila - većinom nenaoružanih civila Palestinaca.
Prema palestinskim, ali i izjavama Falangista, mnoge su žrtve osakaćene, silovane ili mučene. Sve to dogodilo se u vidokrugu izraelske osmatračnice u zgradama u okruženju. Po noći, izraelski vojnici imali su upaljene lampe kako bi Falangistima omogućili rasvjetu, a također su dopremili i buldožere, municiju i namirnice za Falangiste.
Upravo je to indirektno sudjelovanje tema filma, i kako se autor filma, izraelac Ari Folman pokušao mentalno zaštiti potiskivanjem tih sjećanja - da bi ona godinama kasnije isplivala u snovima u vidu pasa koji ga proganjaju i ne daju mu mira.
Film tematizira traumu, krivicu, analizira kako pamćenje funkcionira u nošenju sa traumom - i kako kratkoročno omogućava nastavak života, ali zapravo samo je pitanje kada će nas podsvijest sustići i tražiti suočavanje…
Proći će godine, a onda ćemo u vidu nekog umjetničkog djela dobiti nekog novog Ari Folmana koji će svoju krivnju prosuti pred nas u pokušaju da se spasi - i naravno da ćemo to pozdraviti i još jednom učiti iz toga, ali pitam se koliko puta trebamo ponavljati i ponovno učiti psihološku povijest krivnje - da bi u trenutku kada se događa nešto u čemu ne želimo sudjelovati - imali hrabrosti reći ne i napustiti osvetu i rat kao sredstvo rješavanja problema. Problema koji samo gomilaju nove traume - i žrtvama i napadačima.
Ovo je utopijski poziv svim Izraelskim vojnicima da pogledaju film svog sunarodnjaka i vide sebe u budućnosti, i da svojim nesudjelovanjem u masakru spase sebe, ako već neće spasiti svoje žrtve.